Jedna ljubavna

Bila je jednom, nekad davno, ona…
Djevojka sjetnih očiju i tužnog osmijeha…
Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, tražila je svoje mjesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grijati, koja će joj pomoći da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim će moći podijeliti ono što krije u sebi. Nekoga kome će moći svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumijeti te trenutke kad su joj oči bile zamišljene i tužne, a ona negdje daleko u mislima otsutna od njega..

Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je tražiti tu ljubav za koju je željela dati sve i željela da vijecno traje. Sebi je govorila da tako nešto jednostavno ne postoji… i onda, jednog dana, u njen život je neočekivano ušao on. Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela.
Isto kako je neočekivano ušao u njen život, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuče iz njezina izgubljena svijeta, da je zid koji je ogradila oko sebe srušio kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio joj vratiti osmijeh na lice… osmijeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj događa, da ona može bit tako sretna, tako ludo voljena…

Prolazilo je vrijeme, a njih dvoje su iz dana u dan bili sretniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave grešku zbog koje će se na kraju oboje kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela čuti ništa. Borila se protiv tih predrasuda, nije željela da joj niko kvari tu sreću koju je nakon tolikih godina napokon našla.
Bila je uvjerena da će to trajati do kraaja života.
Kako su se luckasto ponašali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, nečemu što nitko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od “filozofiranja”. I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo “voliš li me?” i odgovor: “pa znaš…”
“Ne, ne znam, reci”.