Jedna ljubavna

Voljeli su se kao nikad do tad. Nije ni o čemu razmišljala, samo da je on sad tu i da je drži u naručju. Bilo im je krasno. Nezaboravno…
Oko ponoći su ležali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlučila je da mu kaže istinu. Da mu kaže da ga nikad nije željela povrijediti. Da ga
voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slušao priču o proteklih par godina. Nije ni primjećivao kako je jako grli, kao da želi da je zaštiti od svog bola kroz koji je prošla. Plakao je s njom.
“Oh Bože… zašto mi to nisi rekla? Zašto si željela da kroz sve prođes sama… A ja budala, proklinjao sam te zbog toga što si mi učinila, dok si se ti u to vrijeme borila da preživiš! Oh Bože…”
“Smiri se, molim te.” i ona je plakala. “Nisi mogao ništa izmijeniti…Nisam znala da li ću preživjeti i željela sam da me zaboraviš da ne bi patio za mnom.”
“Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokušavao te zamrziti, ali sve je bilo uzalud. Jedino što me je svaki dan mučilo je zašto si to učinila… Zašto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?”
“Oni nisu smjeli, obećali su mi da neće reći. A Suzana nije znala. Nisam joj ništa rekla baš zbog toga jer sam se bojala da će ti na kraju popustiti i ispričati sve. A to nisam željela.”
I šta sad? upitala se u sebi. Ne može ga rastaviti od te kćerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove žene i djeteta.
“Počet ćemo iz početka. Sve će biti dobro. Ja ću razgovarati s ženom, sve ću srediti.”
“Ne! Ne čini to još. Moramo razmisliti.” pokušala ga je uvjeriti.
“Tu se nema šta razmišljati. Ja pripadam tebi i ti pripadaš meni.”
Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtežom odlukom u svom životu.
Da… tu noć ga je uspjela nagovoriti da se vrati kući, i da ženi još ništa ne govori. Predložila mu je da dođe sutra i da još jednom razgovaraju o tome. Čim je on izišao iz stana, počela je pakirati svoje stvari. Sreća da on nije znao, da njen avion polijeće tako rano
ujutro.
Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela se u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je već u 6 sati izišla iz stana. Roditelji su je otpratili na aerodrom. I njima je još jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazložila je.
I tako je, teška srca sjela u avion i odletjela negdje daleko…
Prolazilo je vrijeme. U Bosni je počeo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na početku rata, njeni roditelji su napustili grad i došli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska također otišao iz grada. Sa svojom ženom i kćerkom.