Jedna ljubavna

Navečer, kad se vratila kući, jedva je dočekala da legne u krevet. On je predložio da uđe i da popiju još nešto skupa. Prvi put otkad je znala za njega poželjela je da ide kući, da je ostavi samu.
Odlučila je otići doktoru. Više nije išlo tako. Željela je saznati što joj se događa, a s druge strane njega nije htjela zabrinjavati.
Trudila se sve to tajno obaviti, da on ništa ne primjeti. Ali, on ju je poznavaao bolje nego što je mislila… Već nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom rekao da moraju razgovarati.
Jednostavno, stiže za pola sata kod nje, mora ju vidjeti. Ona nije slutila o čemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nešto.
“O kome se radi?” upitao je skoro sa vrata.
“Ne znam o čemu govoriš” odgovori mu ona iznenađeno.
“Već danima ne želiš izaći samnom. Stalno si kući, kažeš nemaš vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja već poznam?”

Njen obraz se zarumenio od ljutnje. Šta mu pada na pamet, da joj takve stvari predbacuje? Otkud mu pravo da takve gadosti govori.
“Nisi u pravu. Boli me što tako razmišljaš. Mislila sam da me poznaješ i da mi vijeruješ. Očito sam pogriješila.” Odgovorila u je ljutito.
U očima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubijeđen da u nešto krije, i da to ima veze s nekim muškarcem…

“Da, poznajem te i očekivao sam da ćeš biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u život uđe neka druga osoba. Zašto i to radiš?”
“Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odeš prije nego što se nešto kaže zbog čega ćemo se oboje kajati.”
“Za to je već kasno. Kajem se što sam ti toliko vijerovao. Da nisam u pravu rekla bi mi odmah šta se događa.”
Umorno se okrenio i krenuo prema vratima.
“Žao mi je, ne mogu. Želim samo da znaš da te neizmjerno volim.”
Povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.
Dva dana su prošla, on se nije javljao. Ona nije znala što bi mu rekla, što bi učinila. Pustila je da vrijeme teče i da mu se javi kad bude znala šta joj je.
I onda je došao taj nemilosrdan dan…
Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previše umorna da bi išla na posao.
“Dobro jutro. Govorim li sa…?” začula je muški glas.
“Da, ja sam. Ko je to?”
“Ja sam doktor koprena. Dobili smo vaše rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dođete u bolnicu da rezgovaramo.”
“Doktore pa nije valjda nešto loše, kad moram doći?” u trenutku je bila budna.
“Mislim da je bolje da dođete ovamo i da razgovaramo. Možete li za sat vremena biti ovdje?” upitao je i izbjegao odgovor na njezino pitanje.
Brzo se spremila i zaa nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nešto nije u redu.
“I? O čemu se radi? Sigurno sam samo preumorna.” Počela je nesigurno.
“Poštovana gospođo, na žalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogućnosti liječenja. Nemamo sve što je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.”
Osjetila je da se soba vrti oko nje. “Tumor! Kako to? Tumor čega?” nije bila svijesna da plače.
“Smirite se molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogućnost da odete negdje van na liječenje?”
“Doktore, o čemu se radi? Tumor gdje, kako?” nevezano je pitala.
“Tumor na mozgu, kako su nam nalazi pokazali, i ga ne možemo ovdje operirati. Jednostavno, nemamo te mogućnosti. Žao mi je.” Tužno je odgovorio. Bilo mu je jako teško posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na početku svog života, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj može doći i za tjedan dana, isto kao i za dva mjeseca. Morala je brzo odlučiti što će i kako.
Pokušao joj je objasniti što se trenutno događa s njenim tijelom. Da može možda negdje na operaciju, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i preživi, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slušala sa nevjericom. Onda je skočila i rekla: “Oprostite moram ići. Moram biti sama. Pokušati razmišljati…”
Već je počela otvarati vrata. On je doviknuo: “Da, razuijem Vas, molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro još jednom dođete. Moram znati što ste odlučili. Želim Vam pomoći.”
Ona je samo potvrdno kimnula glavom i otišla. Šetala je bez cilja po gradu, pokušavala je shvatiti što se dogodilo. Da uvidi da to nije ružan san i da mora nešto učiniti.