Jedna ljubavna

I onda, nakon sedam tjedana čekanja i nadanja desilo se čudo!
Probudila se. Užas!!!! Nije se ničeg sječala, nije mogla govoriti niti vidjeti na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kćerka im se vratila.
Počeo je najteži dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kući. Ona je morala ostati još minimalno pola godine. Osjećala se užasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gušila. Nije znala kako da probudi svoja osjećanja da im uzvrati tu toplinu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Ništa nije znala.

Išla je na razne terapije. Polako je počinjala govoriti. Na početku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjećanje na sve što se desilo prije operacije više nije bilo tu… Nakon godinu dana užasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve više. Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao naći posao. Odlučili su da ostane još tu, dok ne bude skroz “stara”. Njeni roditelji su opet došli. Donijeli su joj
mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoći da se počne sjećati. Ali, ni to nije pomagalo…
Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na većini slika sretna i nasmijana u društvu jednog prelijepog muškarca.
“Ko je ovo?” upitala je svoju mamu. Ova ju je tužno pogledala i rekla:
“To je tvoj bivši dečko. Jako ste se voljeli.”
“Bivši? Zašto? Šta se dogodilo?”
Onda joj je njena mama ispričala šta se događalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tužna, ali nije ništa osjećala prema njemu. Čisto iz znatiželje je upitala da li znaju šta se s njim dogodilo.
“Dolazio je kod nas par puta. Tražio je tvoju adresu, broj telefona, bilo šta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo ništa reći. Nisi željela da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ružno o tebi, da će te brže zaboraviti i poći svojim putem.”
“I? Jesam li bila u pravu?”
“Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Oženio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo.” tužno joj je odgovorila mama.
Mrzila je sebe. Zašto se ničega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjećaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti. Ipak, na neki način je osjetila bol zbog te ljubavi i svega što se dogodilo.
Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se više nije pojavio. Pričala je normalno. Ali je još uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muškarca. Odlučila je da se prvi put od operacije vrati kući. Makar na kratko…