Jedna ljubavna

I dođe napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad neće dogoditi. Šetala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju prošlost. Nadala se da će ovdje naći odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi.
Duboko je udisala prelijepi miris proljeća. Jedinstven. Tako je osjećala, ali se nimalo nije sjećala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila “ona”.

I dok je šetala s mamom i ona joj objašnjavala gdje su čula je da neko zove njeno ime. Iznenađeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muškarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brže kuca.
Ništa joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muškarac zvao tu malu slatku curicu, a ne nju.
Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplašeni, iznenađen pogled u očima.
“Mama, poznaješ li ovog muškarca?” upitala je.
“Da…” promucala je ona i nastavila “zar se ne sjećaš fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivši dečko.”
Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala šta da učini, kako da se ponaša. Poželjela se sakriti, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva će biti njegova reakcija. Ali srce ju je na neki način tjeralo da se još jednom okrene, da ga pogleda… I u tom trenutku i on je ugledao nju.
Prvo iznenađenje, pa bol, pa neodlučnost. Njegova duša i osjećaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije više nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala.
“Voliš li me?” začula je odjednom. I onda čuje sebe kako odgovara: “Pa znaš…”
U tom trenutku su joj se stvorile slike iz prošlih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljene, beskrajno sretne… Suze su joj krenule niz lice, srce joj je htjelo iskočiti iz grudi.
“Mama, idemo odavde. Dođi!” usplahirano je rekla. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj priđe ili ne.
Okrenula se i požurila, vukući iznenađenu mamu iza sebe.
“Želim ići u moj stan.” odlučno je rekla. Majka joj još ništa nije shvatila.
“U tvoj stan? Ti se sjećaš?” s nevjericom je upita.
“Da… Ne… Ne znam… Nešto se događa sa mnom, ne mogu ti objasniti.”
Krenula je instiktivno u pravcu svog stana.
“Oh Bože… šta da učinim?” pitala se. Shvatila je da ga još uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu što je ikad voljela.
“Mama…hoćeš li se ljutiti, ako te zamolim da me ostaviš samu? Željela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaći.”
“Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana…” plašila se izgovoriti, da se boji da ona neće sama znati naći put.
“Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem.” nasmiješila se ohrabravajuće.
Mama joj je samo bez rijeći dala ključeve. Na licu joj se vidjela zabrinutost.
“Telefon još nije uključen. Nismo znali da ćeš tako brzo osjetiti želju da odeš u svoj stan. Nismo bili spremni da …” nije mogla završiti rečenicu. Bojala se da kaže nešto što će je povrijediti.
“Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nešto trebala doći ću kod vas. Vidimo se sutra.” okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kući.
Polako je ušla i upalila svijetlo. Sve joj se činilo kao da je prije pola sata izišla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom stolu. Prišla je i uzela je u ruku. Njih dvoje… Sretni, nasmiješeni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oči pune suzama.
“Šta si se uplakala, kao malo djete” rekla je sebi glasno. I onda očajno pomislila: “šta dalje?”
Znala je da ne smije kvariti njegovu sreću. Ona je bila prošlost. Ali, da li je zaista tako? Zašto je svojoj kćerki dao baš njeno ime?
Upalila je radio i sjela za stol. To što je osjećala se ne može opisati riječima. Na radiju je čula pjesmu: