Jedna ljubavna

Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja nježnost meni znači sve
Ona vodi kad je najteže
Sjećanja i snove moram sačuvati,
Ja znam još te želim ali to ne znaš ti
Ova prića ce se pamtiti
Probudit ćemo šapat vječnosti
Vjetrovi života su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili
I još uvijek živim za najljepši dan
Opet te ljubim, osjećam, kao nekada
I još uvijek živim za najljepši san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja…

Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najčešće su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog čega nije mogla da se zainteresira za nekog drugog muškarca. Iako joj je sjećanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo čekala tren da ponovo izbije na površinu. I sad kad joj se to dogodilo nije znala šta da učini.

Najbolje je da opet ode. Ne može ostati u tom gradu gdje će ga stalno sretati. Mora ga pokušati preboljeti, početi novi život, tražiti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguće. Da ga tako jako voli, da bi sve u životu dala da se tih zadnjih par godina izbriše, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguće. Otiće iz ovog grada. Ponijeće uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da učini sve moguće da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U želji da ga zaštiti povrijedila ga je toliko da je nemoguće da joj to ikad oprosti. Mora živjeti s tim.

Nije primjetila kako vrijeme odmiče. Već se počelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplašeno je ustala, nije nikog očekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna… Da li je to on?
Polako je krenula prema vratima i provirila kroz špijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spušteno prema podu.
“Ko je?” upitala je.
“Ja sam, Suzana. Otvori vrata već jednom!” začula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.
Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.
“Suzana! Kako mi je drago što te vidim!” uzviknula je.
“Ah da?” ironično je rekla Suzana. U očima joj je vidjela radost što je vidi. “Tu tvoju dragost pokazuješ na vrlo neobičan način. Mogu li ući?”
“Naravno, oprosti” sklonila se i pustila je da uđe. “Vjerovatno imaš milijun pitanja za mene.”
“Hahaha, dobra si. Milijun pitanja… Za početak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez riječi i ovolike godine se ne javljati?” prijekorno je upitala.
“To je jako duga priča. Prvo mi reci odkud znaš da sam opet tu?”
“Rekao mi je neko kome si srce slomila.” značajno ju je pogledala.
“Kako si to mogla učiniti?”
“Suzana, nekad se u životu dese nepredvidljive stvari. Ako imaš vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispričam.”
Sjele su, i ona je počela svoju priču. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjećaji dok je slušala šta je njena najbolja prijateljica doživjela. Od onog dana kad joj je doktor rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je završila, Suzana ju je jako zagrlila i prošaputala:
“Tako mi je žao. Zašto mi nisi ništa rekla? Zašto mi tvoji roditelji nisu ni jednu riječ o tome rekli? Išla sam tisuću puta kod njih, stalno su mi pričali da si na putu, da se provodiš… Nemaš pojma kako sam bila ljuta, razočarana. I danas sam došla samo da ti kažem da nisi nikakav čovjek, da si me neizmjerno razočala. Oprosti mi što sam tako mislila o tebi.”
“Ne moraš se ništa ispričavati. Razumijem te.” odgovorila je s osmjehom. “Tako je dobro što si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostaješ.”
“I? Kako se sad osjećaš? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nešto drugo?”
“Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se neće ponoviti. Ne bih imala snage više.”
“Da li namjeravaš ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu.”
“Ne znam Suzana. Tek sam došla i odmah sam srela njega. Još uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizičku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa ženom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!” oči joj se opet napunile suzama.
“Pa, nije mu bilo jednostavno. Patio je užasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam ništa znala reći. I
onda je upoznao nju. Mislim da ju je oženio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio očajnički pokušaj. Ali, ima tu još nešto što sigurno ne znaš.”
“O čemu se radi?”
“Ja ga naravno ne srećem više često kao prije. I ovo što ću ti reći nisam čula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali čujem da nije sretan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona priča da mu je u životu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga još uvijek u njegovom srcu.” pažljivo je izgovorila ne ispustajući je iz vida.
“Oh ne! Tako mi je žao! To je još veći razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kćerkicu. Prelijepa je. Ne želim da to dijete pati zbog mene.”
“Ne znam šta da ti odgovorim. To moraš odlučiti sama. Da li ćeš pričati s njim? Da li ćeš mu reći zbog čega si tako iznenada nestala?”
“Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokušati zavoliti svoju ženu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska.”
“Ja moram ići sad. Dogovorila sam se s nekima da iziđemo večeras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!”
Nasmiješila se Suzani i rekla: “Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspoloženju da ludujem s vama večeras. Drugi put, ok?”
“Nema problema. Doći ću sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nađemo u našem starom kafiću na kavi! Oko pola 1, važi?”
“Dobro, doći ću. Obećavam.”
Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otišla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.
Sa Suzanom se fantastično provodila. Uživala je u njenom društvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenađeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zašto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogućnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anegdoti sto joj je Suzana ispričala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.
“Moram na brzinu u wc.” Rekla je Suzana i ustala.
Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je željela da taj njihov prvi susret prođe bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega.
“Ćao” rekao je.
“Ćao” odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, šta da kaže. I on je šutio. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.
“Mogu li sjesti kod tebe?” upitao je i stavio ruku na stolicu.
“Da, naravno. Oprosti.”
“Kad si se vratila?” upitao je.
“Jučer. Još se uopće nisam navikla da sam tu.
“Lijepo je vidjeti te opet.”
Ona se samo nasmiješila. Nije znala šta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice.
“Kćerkica ti je prekrasna.” nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.
“Da, predivna je. Oduvijek sam želio da ti budeš mama moje djece.” tužno je rekao.
“Molim te, ne govori o tome. To je prošlost.”
“Reci mi samo jedno. Zašto si tako naglo nestala? Šta se dogodilo? Mislim da bi mi bilo puno lakše, kad bih to mogao razumjeti.”
“U životu se dogode takve stvari. Nešto nenadano, neočekivano. Morala sam. I o tome ne treba više pričati. Što je bilo, bilo je.”
Oči su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.
“Ne! Mi moramo o tome pričati. Ja moram napokon znati šta se dogodilo!
Ne mogu više živjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nešto kriješ!” iz njega je sva tuga izišla na vidjelo.
Nije mogao drugačije, jako ju je zagrlio. U tom trenutku je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Željela je da to ostane vječno tako. Ali onda je opet razum izbio na površinu. Nježno ga je gurnula od sebe.
“Ne čini to, molim te. Moraš dalje živjeti svoj život. Mi smo prošlost.” borila se sama protiv sebe.
“Ali, ti me još voliš! Vidim to na tebi. Pričaj sa mnom.”
“Ne, tu se nema više šta reći. Oprosti, moram ići.” Ustala je i uzela svoju torbu.
U tom trenu se pojavila Suzana.
“Ja idem. Vidimo se.” rekla je u prolazu i napustila kafić. Uputila se svojoj kući.
Usput je razmišljala o toj užasnoj nesreći koja se dogodila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tužna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to učinila.
Dan je prošao jako brzo. Nije ni primjetila da se već smračilo. A roditeljima je rekla, da će ih posjetiti danas! Nije željela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.
“Šta mogu, idem k njima.” Pomislila je u sebi i počela se oblačiti.
Prošlo je par dana… Ona je posjećivala svoje roditelje, rodbinu i uživala u društvu svojih prijatelja. Njega više nije sretala. Dosta je vremena provela u razmišljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj neće biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjećala. A bila je najviše tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da budućnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogućnosti, nego otići i pustiti ga da živi svoj život.