Susret na cesti

Na kakve sam ja sve načine u svojim maštanjima upoznavala muškarca svog života! Jednog dana sam maštala kako ulazim u onaj novootvoreni fensi klub, obučena po posljednjoj modi, raskošno loknaste kose ofarbane u blještavo plavo, cipelice s petom u kojima dobiješ visinsku bolest, dotjerana, našminkana… Praćena zadivljenim pogledima prilazim šanku, a to je, i inače, moje omiljeno mjesto, a onda mi prilazi ON. Zanosan, zgodan, crne kose i plavih očiju, muževnog glasa, elegantan, džentlmen…Oborila sam ga s nogu, a sad je on hrabro prišao da obori mene.I oborio me. Drugog dana sam ga upoznala u konjičkom klubu, gdje sam inače došla na opuštanje nakon napornog dana. I opet sam ga na prvu oborila s nogu, te mi je prišao, smirio uznemirenog konja koji se, gle čuda pod njegovom snažnom rukom pretvorio u mazno mače, i najavio da će me osvajati dok me ne osvoji.
Pogađate:živjeli smo sretno do kraja života.
I tako svaki dan ili najmanje svake sedmice: novi san, nova situacija, novi muškarac. San se brusio i oblikovao me poput dijamanta , a onda bi se nametnuo novi san tako da sam nekad žalila što mi je onaj prethodni izmakao, kao da mi je s njim izmakao i muškarac mojih snova. U svakom sam bila u svom najboljem svjetlu, a i ON. Živjeli smo ljubavnu priču. Samo mi.Svi oko nas su imali prosječnu priču i sve prosječno. Mi smo bili zvijezde.
Moja stvarnost je bila mnogo drugačija sa barem tri-četiri „o“ u riječi „mnogo“. Radila sam dobar posao za male pare tako da mi je bio nedosanjan san da kupim sebi svu onu opremu potrebnu za upoznavanje muškarca svog života. Druge djevojke s manje mozga i manje para su uspijevale, a ja ne.To je ponekad izazivalo frustraciju. Da ne govorim kako sam i inače rijetko imala priliku da uopće izađem van. Pa kako onda da upoznam nekog iz mojih snova? Kad se sve sabere i oduzme bilo je možda i bolje da s upoznavanjem sačekamo. Pribojavala sam se da me muškarac mojih snova , očekujući plavokosu ljepoticu u koju sam se tek trebala pretvoriti, onako prosječno obučenu, u farmericama i patikama, neće uopće ni prepoznati.
Dakle, jednog julskog dana, mrzovoljna, podignem kosu u laganu punđu, navučem omiljene farmerice, patike i sjednem u svog malog puntića. Trebala sam u susjedni grad otići tog dana. Desilo se da niko od mojih prijatelja nije mogao sa mnom. Svejedno, završit ću posao, otići na ručak, prošetati i ako naletim na neko sniženje možda nešto i kupiti.Usput mi se raspoloženje popravilo. Pjevušila sam neku Đoletovu pjesmu koja je odzvanjala s radija, vozila, kad sam čula prasak i osjetila zanošenje auta. Odmah sam shvatila šta mi se događa.Pukla je guma. Tik iza mene je išao neki crni auto, a i iza njega isuviše blizu vidjeli su se automobili.Nisam mogla odmah stati pa sam dala znak i lagano skrenula. Guma je bila doslovce pocijepana. Crni automobil je stao pored mene.
– Treba li vam pomoć?- upitao je muškarac kroz otvoren prozor.
– Ne, hvala- odgovorila sam i ne gledajući ga.
– Ako treba, recite-bio je uporan.
– Rekla sam da ne treba. Hvala lijepa i sretno.-i samoj sebi sam zvučala oštro. Inače, nikad nisam prihvaćala ničiju pomoć na cesti. Ako nisam sposobna da se sama snađem ići ću autobusom.
Auto je produžio, a ja sam izvukla potreban pribor.Baš kad sam auto dovoljno podigla na dizalici, odjednom se nešto desilo, nekoliko zubčanika je puklo i dizalica je popustila. Ovo je već bilo neprijatno.Razmišljala sam šta da radim. Dograbim mobitel da pozovem pomoć, a mobitel mrtav. Baterija prazna. Sad sam se mogla samo pouzdati u sebe. Ustanovila sam da je dizalica donekle neupotrebljiva. Trebat će mi nekakve poluge da podignem auto na potrebnu visinu. Okrenem se oko sebe i vidim nešto dalje poveći kamen kog bih mogla podmetnuti pored dizalice. Bez razmišljanja priđem, okrenem kamen da pod njim slučajno ne spava kakav insekt ili gmaz, uzmem objema rukama i stenjući ponesem. I baš dok sam onako povijena stenjala i nosila teški kamen, bez sumnje zajapurena od napora, crni auto koji je išao iz suprotnog smjera se zaustavi.Krajičkom oka sam primijetila da me vozač promatra iza tamnih naočara .Imala sam osjećaj da se zabavlja.
– Treba li sad pomoć? – pitao je.
Prepoznala sam ga. Bio je to isti onaj vozač koji je prije nekoliko minuta nudio pomoć.Vratio se.
– Ako nije trebala maloprije, ne treba ni sada.Ništa se nije promijenilo.Možete ići.
Baš u tom času zapela sam za nešto što je jedva virilo iz zemlje, poteturala, kamen mi ispade iz ruku, a ja se pokušah održati na nogama uz ono mlataranje rukama kao da ću poletjeti. Naočale su negdje odletjele, a ja se još jednom poskliznuh te padoh. Nekako sam vidjela da vozač sve to promatra, a onda pokrenu auto, okrenu se na cesti i zaustavi iza mog auta.
– Jesi li se udarila?
Sad smo bili na TI. Zar samo zato što me vido kako padam na zemlju?
– Nisam – slažem, naravno, jer dlan mi je bio zguljen, a na koljenu je ostao trag zemlje i trave.
– Ne izgleda tako, ali hajde neka ti bude. Sigurno ti ni ponos nije povrijeđen?
– Zašto bi bio?- pitam ne gledajući ga,Podižem naočale sa zemlje i stavljam na oči.
Glas mu je iznimno prijatan i to je razlog zašto od njega ne tražim da se udalji.
– Moj bi bio da sam se tako opružio na zemlji kao ti.Ali nemoj plakati, kupit ću ti sladoled čim stignemo u grad.
Razmišljala sam šta da kažem ili uradim, ali kad sam vidjela da iz svog auta uzima pribor i namjerava mi promijeniti gumu, odlučila sam da malo oćutim. Ubrzo je sve bilo gotovo.Otresao je ruke, a zatim ih oprao.
– I? Šta ćemo sad? – pitao je gledajući me u oči. Ustvari sam osjećala da me gleda u oči jer smo oboje imali tamne naočale.
– Reći ću ti hvala i nadam se da se više u ovakvim okolnostima nećemo sresti.
– A sladoled? Zar me nećeš počastiti sladoledom? Barem zato što sam pokušao ispasti džentlmen…
Bilo je tu još priče, ali da skratim. Pozvala sam ga na sladoled, ručak i piće koje je na kraju džentlmenski on platio. Ali,prije toga ,kada smo stigli u grad i parkirali aute, on je prvi izašao, prišao mom autu, otvorio vrata i pružio mi desnu ruku. Rekao je namjerno se trudeći da zvuči teatralno:
– Dođi, jedina djevojko koja nosi kamenje okolo, i skini naočale.Želim da ti konačno vidim oči.
Istovremeno smo skinuli naočale pogleda uprtog jedno u drugo.
I tad , nakon više od pola sata poznanstva oči su nam se srele i usne zanijemile.Definitivno smo se prepoznali. Ja, istina nisam bila blještava kao u svojim maštanjima, ali on je bio isto onako zgodan.
– Ti si ta – rekao je.
– Ti si taj – rekla sam.
Ono što je uslijedilo bila je bajka. Često se šalimo zbog načina na koji smo se upoznali, ali nikad ni jedno od nas ne propušta da kaže kako smo znali da smo suđeni jedno drugom onog trena kad smo se pogledali u oči.

Od savršenstva do razočarenja

Dugo je tražio curu za koju bi dao sve na svijetu,i napokon je mislio da je našao. U početku je bilo sve sjajno, perfektno, on nije mogao vjerovati da se tako stvorenje rodilo uopšte, ona je za njeg bila posebna, o svemu su razgovarali, veselili se, blesili.On se zaljubio mnogo,vjerovao je u sve što mu je govorila, nije mogao da se načudi samom sebi da je napokon našao onu pravu, onu zbog koje mu se život mijenja nabolje, ali nažalost nakon dužeg vremena primjetio je da se cura počela čudno ponašati, počela ga je pomalo zafrkavati, počela se svađat ali mislio je da je to samo neka faza u kojoj ona mora biti takva, ali nažalost, sve je bilo gore i gore, on se trudio i dalje oko nje, držao je kao malo vode na dlanu ali ona to nije primjećivala, samo ga je napadala, pravila budalu od njega. Onda, jedne večeri su se strašno posvađali i on iako je još uvijek voli kao prije i ima iste osjećaje kao prije, nije više mogao to da podnese i završio je priču koja je u početku bila savršena a ona ga je olako pustila da ode, isto kao da je jedva dočekala taj trenutak, kao da joj je to i bio cilj, al valjda će nakon nekog vremena skontati šta je zapravo izgubila! (nikad nemoj bit siguran i nemoj previše očekivati, jer tad nećeš biti razočaran) !

Draga,cekam te!

ostaje,tuga,bol,secanje,uspomene…
A nama je ostalo samo secanje!
Dana kada si me ostavila,bacio sam sve sto si mi dala,u naletu besa cak nijedna poruka nije ostala.Bacio sam sve uspomene,osim svog srca koje je nekad bilo deo tebe.
Cuj mene,nekad,jos uvek je!
Ne mogu da verujem da je sve to proslo,kako? Odjednom?
Ustvari,i nije bilo odjednom,zavaravam sebe..Primetio sam taj hlad u tebi,jesam.Ali nisam hteo da priznam sebi,mislio sam da je to jos jedna prolazna faza,ali nije bila.
Nazalost,nije bila.
Sve je pocelo tvojim laganjem,nikad me u zivotu nisi slagala,ni za najmanju sitnicu,a tog dana slagala si mnoge stvari….Od tog dana,nisam mogao da nas zamislim zajedno u buducnosti,nisam mogao,a zeleo sam.
Mislio sam,i zelo da nasa ljubav vecno traje,i ti si to zelela.
Nekada.
A od dana kada si me ostavila,i rekla da volis drugog,ee tada si me ubila,tad nisam mogao ni sebe zamisliti u buducnosti.
Tad se zavrsio i moj zivot,tog dana sam postao mrtav covek..
A kako i ne bi?
Kako da zaboravim sve nase uspomene? Vecinu sam bacio,ali kako tebe da bacim iz svog srca? Kako?
Kako da zaboravim nase zagrljaje,poljupce,setnje,price,savete…..Ne mogu,niti zelim!
Sa tobom sam imao sve,srecu,tugu,suze,smeh..
A sada,sada imam samo suze,more suza.
Znas i sama koliko sam ti puta rekao,ako nas bilo sta rastavi,da ja bez tebe necu moci ziveti…I necu!
Nadam se da ces biti srecna,ja te cekam gore.Ispunicu obecanje,koje smo oboje dali!
Rekla si:”ako ne budemo srecni na ovom svetu,bicemo na onome”!
Pa draga,cekam te 🙂