Nedokučivi su putovi Božji

Jednoga hladnog i sumornog jutra u studenom krenuli su oboje na bogoslužje. Ona inače nije dolazila u tu crkvu, ali ove nedelje nije imala volje ići u svoju zajednicu koja je bila dosta udaljena od mjesta gdje je stanovala. On je trebao govoriti na tom bogoslužju. Ništa u okolnostima nije govorilo da je taj dan u sebi imao nešto posebno. Sreli su se na vratima.
Ona je krenula kući, nije znala da su svi drugi ponijeli sa sobom jelo radi zajedničkog ručka.
On je baš u tom trenutku ušao i pogledi su se sreli.
“Oj, kakva divna zrela žena”, bila je njegova prva reakcija. “Da nije to možda on”, bile su njezine prve misli.

Na njegov nagovor, ostala je ipak na službi i zajedničkom ručku. Obećao joj je – ako bude trebalo – da će podijeliti svoj obrok s njom. Na bogoslužju je govorio o pozivu koji je nedavno doživio i o tome kako se treba vratiti u svoju zemlju. Cijeli govor odisao je nečim što je učinilo da je ona u srcu rekla: “Bože, hvala ti što ne moram ići s ovim čovjekom.”
Sjedili su zajedno i razgovarali, dugo i o svemu, o životu i što je Bog učinio za njih. Netko je, iz nekog razloga, fotografirao njihov prvi susret i “ovjekovječio ga”. Poslije toga su otišli na kavu i nastavili razgovor. Pričala je o jednom ljetu na Jadranskom moru i izgovorila nekoliko fraza na našem jeziku. “E, pa nauči više, možda će ti trebati jednoga dana”, bio je njegov šaljivi komentar. U njemu se krilo možda i nešto drugo. Topliji osjećaji, želja, možda se san u tom trenutku probudio, prvi put, onako ozbiljno. S toga ljetovanja poslala je razglednicu mami i tati i napisala da je sve fantastično lijepo, ali da se za nekoga “južnjaka” nikada ne bi udala.

Oboje su, u situaciji kada su se sreli, bili još uvijek “zauzeti”, iako je u oba slučaja sve išlo kraju, a da nikada nije ni nalikovalo onomu o čemu su sanjali. Molili su se zajedno za Božje vodstvo u situacijama u kojima su bili, još ne videći sebe kao odgovor na molitve.
Ne sjećaju se detalja, ali nekako je u mislima, negdje se u onom dijelu duše do kojega samo ljubav zna naći put, počelo nešto rađati se. Odgovor na molitve i rješenje za njihove sitaucije bio im je pred očima.
Sve je krenulo u tom smjeru. Bilo nam je dvadeset i devet godina, i Soili i meni. Naš susret nije bio doživljaj zaljubljenosti vulkanske jačine. Život je već neke stvari stavljao na svoje mjesto, gdje nisu odlučivali samo osjećaji. Oči srca vidjele su više od onoga što je fizičkim očima dostupno. Ne, to nikako nije bila neka “duhovna zaljubljensot”. Vidio sam ja sve ono što nam svima itekako puno znači i što lako zapazimo. Nije baš potpuno istinito ako bi tko rekao: “Ne mora ona biti lijepa, samo da bude duhovna.” Koliko god duhovni