Nedokučivi su putovi Božji

trenutak bio važan, Bog ipak ne uskraćuje i ono što je očima lijepo. Trenutak kada san počinje živjeti, ima više dimenzija. Jedno bez drugoga nije dovoljno, trenutak bez toga nije potpun. Svatko ima svoj ukus i svakoga nešto drugo privlači. Svakomu je njegova osoba najljepša. Tako je! Tako i treba biti! Ako čovjek traži po standardima koje su propisali neki
drugi, promašaj je vrlo vjerojatan.
Nešto je drugo dodirnulo dušu. Vidjeli smo jedno u drugom nešto što nije bilo potpuno, kako smo  to tada vidjeli, jer taj tren ima svoju snagu i “zasljepljuje”. Ali ovaj put bilo  je dovoljno i jednoga i drugoga važnog elementa da bi nas susret povukao u dalji i dublji  odnos, u proces koji će moći proizvesti u nama ono što smo u trenutku vidjeli jedno u drugom. Usudio bih se reći da je onaj “mali božanski aspekt” trenutka, koji nam je u vremenu  kriza i sumnji da smo stvarno bili jedno za drugo, značio puno, a i danas nam znači. Soila  je imala još jedan doživljaj prije nego što smo se sreli, a koji je dobio važnu  ulogu u svemu.  Kada se obratila, prije našega susreta, postila je i molila da dobije jasniju sliku što Bog želi s  njezinim životom. Bog joj je pokazao da će zajedno s čovjekom istih godina služiti njemu.  U jednoj slici (viziji) koja joj je bila pokazana vidjela je dio Europe za koji joj je Gospodin  rekao da će tu raditi za njega. Iako je to zaboravila, u početku naše veze sjetila se toga i još  više razumjela da je ono što se događa dio Božjega plana s njezinim životom.

Ono što nam je obojima puno značilo jest Božje obećanje: ako tražimo najprije njegovo kraljevstvo, sve ostalo će nam se nadodati. Bog je vjeran i zna što nam treba. Ta toliko važna stvar nije se dogodila kroz neko dramatično otkrivenje ili neku posebnu božansku intervenciju. Velike se stvari često događaju u običnim situacijama. Bog zna sve što nam treba, pa kada njemu damo prvo mjesto u životu, a već ima načina kako da nas dovede do onoga što nam je potrebno i o čemu sanjamo.