Jedna tužna ljubavna priča

Kucam… ponovo…

Zvonim… nitko ne otvara.

Idem oko kuce na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. “Andreja!” poviknuo sam.. nema odgovora.. “Andreja!!” Susjedina mala je izašla u dvorište: “Saša dodi.. Andreja je u Draškovicevoj, starci su kod nje, nije dobro… ”

Ovaj dio se niti ja ne sjecam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrcao doma po auto. “Šta joj je.. Šta joj je..” mislio sam cijelim putem do bolnice…

Ušao sam u onaj smrad sterilno cistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjecaj, ne miris, osjecaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu cekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. “Izvolite” i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne micuci s cekaonice pitao sam “Andreja Maric, gdje je?” “Ne znam” bio je odgovor. “Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!” “Kako se ti to razgovaraš! Je li?!” odgovorila mi je brkata sestra u bijelom… “Jucer je dovezena, Andreja Maric, gdje je?!” U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. “Stricek Tomo” uzviknuo sam i potrcao prema njemu.. “Gdje je?” pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim ocima ostao sam skamenjen. “Saša.. Matej je jucer… Potres mozga… vilica… kriticno..” je bilo sve sto sam cuo… “Gdje je?!” kroz suze sam prozborio “Gdje je?!”. Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noc proplakala. “Teta Katarina” rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam cuo kako šapce njeno ime “Andreja.. moja Andreja”. Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.