Poslije mnogo godina

Išla sam kao u transu prepunom i užurbanom ulicom. Izgledalo je da, kuda god ja krenula, da svi ostali idu u suprotnom smjeru samo da bi se sudarili sa mnom ili mi barem prepriječili put. S pola uha čula sam prodavce svega i svačega kako uzvikuju naziv robe koju prodaju.

Bio je tridesetprvi decembar i sve je bilo u tom novogodišnjem duhu. Meni lično to je bilo kitnjasto, ali…nisu svi racionalisti kao ja. Sav ovaj sjaj i nakinđurenost, osjećaj da će se nešto specijalno desiti 31. decembra u 24,00 dodatno su gubili na sjaju pri pomisli kako će se svi ovi slavljenici 01. januara probuditi i shvatiti da se u njihovim životima osim datuma ništa nije promijenilo. Iako je do kraja decembra ostalo još samo tri dana uopće nije bilo hladno. Da su se ljudi ravnali po vremenskim uslovima, a ne po kalendaru na ulici bi bilo jaknica i sakoa mnogo više.

I ja sam bila obučena u dugi crni kaput ispod kojeg sam se osjećala kao u oklopu. Činilo mi se da se počinjem znojiti. Ovaj osjećaj je već bio pretjeran i uzrok je bio psihičke prirode: naime prije pola sata utvrdila sam da sam ostala bez novčanika i svega što ljudi, pa tako i ja nose u novčanicima. Bilo je tu novca , ličnih dokumenata i nekoliko bilješki. Novca nije bilo mnogo, ali bilo je sve što sam imala. Kada sam prije malo više od pola sata na jednom stolu birala šal nisam ni slutila šta će me snaći. Posegnula sam za tašnom i novčanikom, ali sam samo mogla konstatovati da mi je tašna otvorena, a novčanik nestao. Učinilo mi se da me je nešto presjeklo od glave do pete. Promucala sam izvinjenje razočaranoj prodavačici i krenula nekud dalje. Onaj osjećaj bespomoćnosti, izgubljenosti i ,najodvratniji od svih, osjećaj da me neko,neki lopov učinio naivnom budalom gotovo su mi tjerali suze u oči. Nije bilo nikakvog smisla istraživati šta mi se moglo desiti novčaniku? Moglo se desiti da mi se neko prikrao, otvorio torbicu i izvukao novčanik. Da barem nisam sav novac nosila sa sobom. Ali nosila sam ga zato što ga nisam imala gdje ostaviti. Jeftina podstanarska sobica imala je more nedostataka, a najveći joj je bio slaba brava na vratima i sumnjivi susjedi. Na ovo se umalo ne nasmijah. Susjedi sumnjivi, a novčanik mi ukradu nimalo sumnjivi prolaznici.

Na početku Latinske ćuprije , na prljavom kartonu sjedila je mlada žena sa usnulim djetetom i molećivim glasom tražila milostinju. Pogledah usnulo dijete i baš tada pod prstima u džepu napipah nekoliko kovanica. Bez gledanja i brojanja spustih ih ženi na dlan, a ona se poče zahvaljivati.
– To je bilo pogrešno – začuh muški glas iza leđa. I bez osvrtanja znala sam da se meni obraća.
– Kud je sve otišlo neka ide i ovo malo – odgovorih bez osvrtanja misleći kako mi ovih nekoliko
kovanica neće pomoći da platim kiriju, račune i da preživim do sljedeće plaće..
– Osjećam li ja to pomirenost sa sudbinom u tvom glasu?
– Ne varaš se – htjedoh još nešto reći, ali odustah. Nije mi se razgovaralo sa neznancem. Nisam
ga čak ni pogledala.Pored nas je nailazila starica sa korpom ruža.
– To mi je drago čuti, jer evo sudbina ti poklanja ružu i pošto ste pomirene uzećeš je.
– Da, kako ne? – pokušah biti sarkastična.- Prvo mi je uzela novčanik pa mi za utjehu daje ružu.
To se baš može kompenzirat.
– Sudbina uvijek za ono što ti je uzela da nešto zauzvrat.
(Klikni 2 za nastavak)

“Jer to smo mi, puno više od prijateljstva..”

Početak kao početak.. Klasično upoznavanje.
Kako je vreme odmicalo stvari su počele da se komplikuju. Nismo znali šta smo, bio je to odnos koji niko nije mogao da definiše, čak ni mi sami. Voleli smo se na način samo nama poznat.
Ali, ne bi to bilo to kada žensko ne bi zakomplikovalo nešto.
Odjednom sam postala hladna i bezobrazna, a on se i dalje borio. Nismo pričali, okretali smo glavu jedan od drugog iako smo trećinu dana proveli u istoj učionici, a on je i dalje čekao.

Ni sama ne znam zbog čega sam se tako ponašala. Valjda nisam znala da prihvatim tu ljubav kako treba. Ponekad sam pokazivala sta osećam, ali bi se to uvek završilo sa “samo se šalim”. A znao je da ga volim. Znao je da u meni postoji odredjena doza straha koja je bila jača od mene i da ću je jednog dana nadvladati.
I tako je i bilo. Osećanja su odjednom postala kristalno jasna.

Vraćala sam se sa drugaricom iz grada, samo sam ćutala, u grlu mi je stajala knedla. To veče sam videla različite ljude, premalo boraca, a previše kukavica. Tada sam se setila mog junaka koji je uvek ostajao povredjen zbog mojih gluposti, a opet nikada nije odustajao. Moje telo je okupirala neka neverovatna snaga, toliko jaka da pobedi strah i ponos.

Istog trenutka sam uzela telefon i poslala mu poruku da sam shvatila da me je on jedini iskreno voleo. Očekivala sam da će biti ravnodušan, da će mi namerno vratiti za sve.. Nisam smela da otvorim njegovu poruku i pročitam odgovor.
Samo ću reci da tada ništa nisam izgubila, samo sam se osetila više shvaćeno i voljeno. Od te noći imam glas koji me teši, ruke koje me čuvaju i srce koje me bezuslovno voli.

Na početku se moglo reći da smo bili puno više od prijateljstva, a sada da smo puno više od ljubavi..
🙂

Jedna ljubavna

Bila je jednom, nekad davno, ona…
Djevojka sjetnih očiju i tužnog osmijeha…
Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, tražila je svoje mjesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grijati, koja će joj pomoći da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim će moći podijeliti ono što krije u sebi. Nekoga kome će moći svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumijeti te trenutke kad su joj oči bile zamišljene i tužne, a ona negdje daleko u mislima otsutna od njega..

Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je tražiti tu ljubav za koju je željela dati sve i željela da vijecno traje. Sebi je govorila da tako nešto jednostavno ne postoji… i onda, jednog dana, u njen život je neočekivano ušao on. Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela.
Isto kako je neočekivano ušao u njen život, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuče iz njezina izgubljena svijeta, da je zid koji je ogradila oko sebe srušio kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio joj vratiti osmijeh na lice… osmijeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj događa, da ona može bit tako sretna, tako ludo voljena…

Prolazilo je vrijeme, a njih dvoje su iz dana u dan bili sretniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave grešku zbog koje će se na kraju oboje kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela čuti ništa. Borila se protiv tih predrasuda, nije željela da joj niko kvari tu sreću koju je nakon tolikih godina napokon našla.
Bila je uvjerena da će to trajati do kraaja života.
Kako su se luckasto ponašali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, nečemu što nitko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od “filozofiranja”. I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo “voliš li me?” i odgovor: “pa znaš…”
“Ne, ne znam, reci”.