Poslije mnogo godina

Išla sam kao u transu prepunom i užurbanom ulicom. Izgledalo je da, kuda god ja krenula, da svi ostali idu u suprotnom smjeru samo da bi se sudarili sa mnom ili mi barem prepriječili put. S pola uha čula sam prodavce svega i svačega kako uzvikuju naziv robe koju prodaju.

Bio je tridesetprvi decembar i sve je bilo u tom novogodišnjem duhu. Meni lično to je bilo kitnjasto, ali…nisu svi racionalisti kao ja. Sav ovaj sjaj i nakinđurenost, osjećaj da će se nešto specijalno desiti 31. decembra u 24,00 dodatno su gubili na sjaju pri pomisli kako će se svi ovi slavljenici 01. januara probuditi i shvatiti da se u njihovim životima osim datuma ništa nije promijenilo. Iako je do kraja decembra ostalo još samo tri dana uopće nije bilo hladno. Da su se ljudi ravnali po vremenskim uslovima, a ne po kalendaru na ulici bi bilo jaknica i sakoa mnogo više.

I ja sam bila obučena u dugi crni kaput ispod kojeg sam se osjećala kao u oklopu. Činilo mi se da se počinjem znojiti. Ovaj osjećaj je već bio pretjeran i uzrok je bio psihičke prirode: naime prije pola sata utvrdila sam da sam ostala bez novčanika i svega što ljudi, pa tako i ja nose u novčanicima. Bilo je tu novca , ličnih dokumenata i nekoliko bilješki. Novca nije bilo mnogo, ali bilo je sve što sam imala. Kada sam prije malo više od pola sata na jednom stolu birala šal nisam ni slutila šta će me snaći. Posegnula sam za tašnom i novčanikom, ali sam samo mogla konstatovati da mi je tašna otvorena, a novčanik nestao. Učinilo mi se da me je nešto presjeklo od glave do pete. Promucala sam izvinjenje razočaranoj prodavačici i krenula nekud dalje. Onaj osjećaj bespomoćnosti, izgubljenosti i ,najodvratniji od svih, osjećaj da me neko,neki lopov učinio naivnom budalom gotovo su mi tjerali suze u oči. Nije bilo nikakvog smisla istraživati šta mi se moglo desiti novčaniku? Moglo se desiti da mi se neko prikrao, otvorio torbicu i izvukao novčanik. Da barem nisam sav novac nosila sa sobom. Ali nosila sam ga zato što ga nisam imala gdje ostaviti. Jeftina podstanarska sobica imala je more nedostataka, a najveći joj je bio slaba brava na vratima i sumnjivi susjedi. Na ovo se umalo ne nasmijah. Susjedi sumnjivi, a novčanik mi ukradu nimalo sumnjivi prolaznici.

Na početku Latinske ćuprije , na prljavom kartonu sjedila je mlada žena sa usnulim djetetom i molećivim glasom tražila milostinju. Pogledah usnulo dijete i baš tada pod prstima u džepu napipah nekoliko kovanica. Bez gledanja i brojanja spustih ih ženi na dlan, a ona se poče zahvaljivati.
– To je bilo pogrešno – začuh muški glas iza leđa. I bez osvrtanja znala sam da se meni obraća.
– Kud je sve otišlo neka ide i ovo malo – odgovorih bez osvrtanja misleći kako mi ovih nekoliko
kovanica neće pomoći da platim kiriju, račune i da preživim do sljedeće plaće..
– Osjećam li ja to pomirenost sa sudbinom u tvom glasu?
– Ne varaš se – htjedoh još nešto reći, ali odustah. Nije mi se razgovaralo sa neznancem. Nisam
ga čak ni pogledala.Pored nas je nailazila starica sa korpom ruža.
– To mi je drago čuti, jer evo sudbina ti poklanja ružu i pošto ste pomirene uzećeš je.
– Da, kako ne? – pokušah biti sarkastična.- Prvo mi je uzela novčanik pa mi za utjehu daje ružu.
To se baš može kompenzirat.
– Sudbina uvijek za ono što ti je uzela da nešto zauzvrat.
(Klikni 2 za nastavak)