Poslije mnogo godina

– Nisi se mnogo promijenio – rekoh kad smo izišli van.

– Čini ti se. Jesam – zastade u pola koraka – Imaš li koga?- upita otvoreno me gledajući u oči.

Rado bih mu slagala da imam, ali nisam imala. Dugo sam, predugo bila sama. Odmahnuh glavom. Kao da je odahnuo.

– Nemam ni ja – reče i ponovo me uze za ruku.

Koračali smo prljavom ulicom kao da gazimo po crvenom tepihu.

– Ovdje stanujem. – rekoh kad smo stigli ispred stare četverokatnice.

– Hoćeš li me pozvati na kafu? – pitao je.

– U principu nikog ne pozivam na kafu, ali …danas ću napraviti izuzetak.

Ušli smo u topao stančić. Nekako mi se učinilo da neće biti dovoljno vazduha za oboje, toliko mi se stan učinio malim. I ovdje u ovom malom stančiću, ograđeni od ostatka svijeta,ćutali smo i teško disali. Kao da je nestala sva ona naša oduševljenost ponovnim susretom. Napetost je rasla, a mi smo sve teže razgovarali.
Pao je i sumrak. Sjedili smo u polutami osvijetljeni jedino svjetlom uličnih svjetiljki koje je dopiralo kroz prozore. Onda je ustao, obišao oko stola gledajući me u oči, uzeo za ruke i povukao da ustanem. Stajali smo tako, držeći se za ruke i gledajući se nekoliko trenutaka, a onda se sageo i poljubio me dugim, nježnim poljupcem. Noge su mi otkazale poslušnost i uhvatila sam se za njegova ramena da ne padnem. Odmakao je usne, ali me nije pustio. Samo me je privukao i čvrsto zagrlio. Sjeli smo tako zagrljeni na kauč.

Pričao mi je kako je otišao, radio, putovao…vraćao se u naše malo mjesto, ali ja se nisam vraćala. Kad je sreo moju prijateljicu prije dva dana, nije gubio vrijeme. Tražio joj je adresu.

– Ja sam već odavno načisto šta želim – reče. – Nadam se da znaš i ti.

– Iznenadio si me. Dugo se nismo vidjeli. Voljela sam te, ali…mnogo vremena je prošlo…

– OK – reče. – dobit ćeš vremena koliko želiš. Samo nemoj odugovlačit previše – nasmija se.

Te cijele noći tridesetprvog decembra tumarali smo gradom.Pričali.Smijali se. Pred zoru smo došli u moj stan. Zaspao je, obučen na kauču. Ujutro me probudio miris svježe kafe.

– Hej, ljenivice – zvao je. – znaš li ti da je vrijeme za ustajanje? Učinilo mi se da bi mogla
doručkovati.

Jedva sam otvorila oči i pomislila kako sam inače neprivlačna kad se tek probudim.

– Nisi se trebao mučiti. Nisam ja navikla na toliko pažnje.

– Navikni se, vrijeme je… odlučio sam da te pazim…naravno ako mi dozvoliš…

Sjela sam ne mareći za izgled. Balon emocija rastao mi je u grudima prijeteći da me uguši. O ovom sam maštala. Ovo sam čekala. A hoće li biti vrijedno čekanja? Kao da mi je pročitao misli uze me za ruke, prinese usnama i obje poljubi, a potom ih jako stisnu.

– Biće sve u redu vidjećeš- ohrabri me. Volim te i ti voliš mene i to je ono na čemu sve počinje.
To je najvažnije.

– Volim te. Samo se bojim da ćeš opet…da ćemo se opet razići…

– Nikad.Nikad više. Moja si i nikad više, ma šta se desilo neću dozvoliti da se rastanemo. Udaj se
za mene još danas da ne gubimo vrijeme.
– Hoću, hoću,hoću…- vikala sam dok smo se srećni grlili.
Konačno prvi januar nije bio razočarenje.

HAIRS